Fragmentirana dekonstrukcija bajki

Autorski projekt Mamina kći vuk Maje Posavec oslanja se na danas već pomalo usustavljenu želju za preispitivanjem bajki, tropa i arhetipova kojima se žanr služi. Kako stoji u programskom letku, predstava je izvedbeni kolaž poznatih, mainstream bajki poput Crvenkapice, Pepeljuge i Trnoružice te onih manje poznatih, domaćih koje zahtijevaju malo istraživanja, a to su Busen ružmarina, Zmija mladoženja, Kraljeva kći vještica, Popeljuha zavaljuha i Devet braće vukova.

Prekrasnom bojom glasa i odličnom izvedbom ističe se Maja Posavec (desno) / Snimio Luka Dubroja

Ulaskom u dvoranu MM centra Studentskog centra u Savskoj, publika do gledališta stiže prolazom ukrašenim crnom tkaninom i bijelim tilom kojeg treba rukama odmicati poput zavjese ili paučine što se interpretativno, u ovom slučaju, čini zgodnijim. Ta na prvu banalna intervencija u prostor (za scenografiju je zaslužna Julia Stura) podiže znatiželju pred izvedbom i funkcionira kao svojevrsni izvedbeni prag i ulazak u svijet bajki za koji mislimo da ga poznajemo bolje nego što se na prvu čini. To je barem jedno od pitanja koje si možemo postaviti gledajući prizore iz bajki, prepoznajući iznova tamu koju priče nose u sebi.

Autorici Maji Posavec na sceni se pridružuju Tanja Smoje i Rok Juričić, a njihove se uloge izmjenjuju s prizorima koji su jasno odijeljeni paljenjem i gašenjem svijetla te naslovima na pozadinskom platnu. Na platnu su projicirane i animirane videoprojekcije (također Julia Stura) koje fingiraju scenografsku pozadinu i obogaćuju vizualni izgled scene na kojoj se od scenografije nalaze još kada ukrašena biljkama te kartonska stijena. Prizori iz spomenutih bajki isprekidani su songovima čija je autorica Maja Posavec uz suradnju Marka Mrakovičića i izvode ih sve troje glumaca, pri čemu je Maja Posavec prekrasnom bojom glasa i odličnom izvedbom najprominentnija. S obzirom na spomenutu fragmentiranost i songove, naglašen je scenski pokret u prijelazima i koreografijama koje prate pjevanje. Središnje mjesto tako zauzima song inspiriran ulomcima iz knjige Female Fear Factory: Unravelling Patriarchy’s Cultures of Violence spisateljice i aktivistkinje Pumle Dineo Gqola i dijelovima pjesme Hell is Round the Corner repera i producenta Trickyja.

Motiv nasilja i njegovi različiti oblici nameću se kao glavni motivi za dekonstrukciju tropa odabranih bajki u predstavi. Prizori se nižu kronološki, od majčine trudnoće, preko odrastanja i konačno napuštanja doma. Osim preispitivanja narativa, Mamina kći vuk otvara prostor manje zastupljenim likovima, točnije majkama koje su u bajkama gotovo pa odsutne – većina njih umrla je tijekom poroda – i još k tome kćeri. Taj mračni podtekst zadan je od početka i kristalizira se kroz dijalog Pepeljuge (Smoje) sa žabom (Juričić) koja budućoj majci proriče tešku sudbinu njezine kćeri, ali paralelno se odvija i usporedba Pepeljuge s Popeljuhom, odnosnom hrvatskom verzijom bajke koja nije ništa manje mračna od poznatijeg predloška. Odnos Crvenkapice i Vuka (ponovno u duetu Smoje i Juričić) podosta je drugačije prikazan jer ih se u ovoj reinterpretaciji zamišlja kao ljubavni par koji želi pobjeći iz priče što im, čini se, i uspije. Romantika nam uskoro prisjedne kada kroz dijalog saznamo kako je Vuk nju slijedio po šumi otkako je bila djevojčica, što stvara jeziv dojam da je riječ o neprimjerenom uhođenju ili groomingu.

Isto tako, Maja Posavec kao Pepeljuga s jednom štiklom želi pobjeći iz priče i na svom putu susreće Crvenkapicu i Vuka pa se u razgovoru dotiču osjećaja čekanja da nas netko spasi iz situacije ili priče u kojoj su se likovi našli. Taj se osjećaj likova na kraju raspršuje u posljednjoj sceni susreta Maje Posavec i Tanje Smoje kao Zlatne ribice. To je ujedno jedan od najzabavnijih prizora jer Zlatna ribica umire zato što Maja Posavec, sada valjda kao starija i iskusnija, nema što zaželjeti od Ribice, a ova je obvezana disati na suhom dok Maja Posavec ne zaželi tri želje. Čini se na kraju kako je moguće spasiti samog sebe bez čekanja i pomoći princa koji vjerojatno stiže na konju.

Mamina kći vuk izvedbeno je zanimljiv i simpatičan glazbeni kolaž bajki koji upire prstom u problematična mjesta i figure kojima stare narodne bajke operiraju. Ipak, dublja analiza arhetipova i konkretniji razvoj likova iz bajki ne bi bili naodmet jer ovako polje interesa koje se želi preispitivati ostaje na površinskoj ogrebotini otprije poznate problematike žanra. Prevelik dio vremena odlazi na prijelaze između prizora koji ne daju mnogo prostora razvoju dinamike između izvođača pa time ni samoj predstavi.